O Jeli Pavčec

U okviru ovogodišnjeg izdanja manifestacije Priločki velikani održano je predstavljanje knjige Jelena Pavčec: Hrvatska narodna umjetnica i koreografkinja iz Preloga autora Josipa Šimunka. S radom novinara i publicista Josipa Šimunka upoznala sam se čitajući njegovu knjigu o pučkome pjesniku Ivanu Glavini. Predstavljanje mi je Šimunkove nove knjige o Jeli Pavčec, nažalost, promaklo. Stoga prije nego što se domognem Šimunkove knjige, prisjetit ću se što sam pisala o Jeli Pavčec u jednom tekstu pred otprilike godinu i pol.

Čuvena priločka folklorašica Jela Pavčec bila je jedna od Žgančevih najbližih suradnica u bilježenju međimurskog usmenog gradiva. U međuratnom razdoblju Jela je Žgancu pjevala brojne tradicijske pjesme iz Preloga i okolice, a u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata Žganec i Jela Pavčec surađuju u obnovi međimurske plesne tradicije. Godine 1946. održava se, naime, prva Smotra narodnih plesova i pjesama u Zagrebu. Sa željom da i Međimurci sudjeluju na Smotri, Žganec potiče svoje sunarodnjake da ponovno ožive svoje plesove koji su tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća zbog političkih okolnosti potisnuti u zaborav. Upravo je Jela Pavčec bila prva kojoj Žganec dolazi s tom idejom, prepoznavši u Jeli izvanredan smisao za tradicijsku umjetnost. Tako se Jela u potpunosti predala osmišljavanju plesnih koraka: „Ona ti večer, mesečina ovak svetila pa se vidlo v sobo veljko, ona ti je počela v špampet ritati pak nekaj si je gombala. Onda pak je skočila gori pak je počela dva sim, dva tam ili dva sim, jednoga tam, počela popevati i dišla nazaj v posteljo i zaspala je“ (I. K).

Jela Pavčec nije bila jedina koja tih godina ustraje u obnovi međimurskih plesova. Mijo Novak iz Donje Dubrave, Leonard (Lenart) Žnidarić iz Nedelišća i Florijan Andrašec iz Dekanovca u svojim su mjestima, jednako predano kao i Jela Pavčec u Prelogu, obnavljali međimursku plesnu baštinu. Polazište su im u osmišljavanju plesnih figura i fraza bile melodije pojedinih međimurskih pjesama. „Najprije sem si zela jednu pesmu, međimursku, i onda sam vu tu pesmu figure slagala“, objašnjava Jela Pavčec. Četvero je spomenutih seoskih koreografa imalo i svoje stalne plesne partnere s kojima su osmišljavali nove plesne korake. Dugogodišnja plesna partnerica Mije Novaka bila je Elizabeta Toplek, dok je Jela Pavčec najviše surađivala s Vinkom Glavinom.

Na Žgančev poticaj, seoski su se koreografi povremeno konzultirali i sa svojim sumještanima te se tako, piše Marija Novak, nehotice našli i u ulozi istražitelja plesne tradicije. Žgančeva podrška, kako ona stručna i savjetodavna tako i ona moralna i ljudska, seoskim je koreografima pružala sigurnost u njihovu radu, što lijepo potvrđuju riječi Jele Pavčec: „Morem reči, on je bil kakti jotec međimurskoga folklora, i de gor se bine zatresu, bomo tak reklji kak je, mi koji smo ga znalji, osečamo Vinka Žganca. U sakoj našoj pesmi i v sakem našem pljeso.“

Lea Šprajc