DVIJE-TRI O KANTORIMA

Prema enciklopedijskoj natuknici kantor (lat. cantor) je pjevač liturgijske glazbe u Katoličkoj crkvi. Od srednjeg vijeka kantor je i pjevač-započimatelj koji daje intonaciju pjevačkom zboru, pjevač-solist, voditelj crkvenog zbora i učitelj pjevanja. Kantore poznaje i Protestantska crkva, u kojoj su oni od 16. stoljeća u potpunosti odgovorni za glazbu prilikom bogoslužja te raznih drugih svečanosti.

Zanimljivo je primijetiti kako je u slučaju pojedinih međimurskih kantora oznaka kantorske službe s vremenom postala sastavnim dijelom njihova identiteta, pa se riječ kantor u njihovu slučaju prometnula iz opće u vlastitu imenicu. „On je naš Kantor“, reći će primjerice u Dekanovcu za Florijana Andrašeca, dok Svetomarčani svoga Ivana Mustača danas redovito oslovljavaju s „Ivan Mustač-Kantor“. Bitan je razlog tome prisan odnos koji su kroz godine djelovanja kantori izgradili sa zajednicom. Kantor je, kao što piše Miroslav Vuk, „svoje župljane dočekivao u crkvi popijevkom i orguljanjem u časovima njihovih krštenja i vjenčanja, ali ih i ispraćao na vječni počinak toplim riječima svojih nadahnutih spričavanja“ (1983:55).

Veza između kantora i zajednice pretpostavljena je i činjenicom da je do polovice 20. stoljeća upravo župna zajednica javno birala svoga orguljaša na temelju njegova glazbenog umijeća. Očekivalo se da orguljaš ima lijep i jak glas te da zna svirati sve pučke crkvene pjesme. Uz to je morao „pred svetom mešum i potlam meše cifrasto igrati“, tj. morao je biti vješt u preludiranju (isto:56). Neki su kantori bili samo kreativni prenosioci, a neki su i sami bili vješti u stvaranju crkvene i svjetovne glazbe.

Osim u organizaciji glazbenih aktivnosti u crkvi, važnost se kantora očituje i u organizaciji mjesnih školskih i obrazovnih aktivnosti. Rani počeci organiziranog školskog života i podučavanja u Međimurju vezani su upravo uz crkvu i učitelje-orguljaše. Na području Međimurja rudimentarni se oblici organiziranog školstva javljaju već od 16. i 17. stoljeća. Bile su to tzv. župne škole koje često nisu imale stalnih učenika niti prostorija, već bi župnik i učitelj-orguljaš nadarenu djecu povremeno podučavali osnovama pismenosti i vjeronauku. O obrazovnoj ulozi kantora piše i Žganec, spominjući pritom i naziv školnik kao alternativan nazivu kantor: „Prvotna služba njihova bila je kantorija: orguljanje i pjevanje u crkvi i kod pokopa. Oni su kantori ili ´školnici´, što je posve drugo nego ´navučitel´ ili ´perfesar´. Navučitel samo uči djecu, a ´školnik´ najprije pjeva i orgulja, a učenje djece mu je samo nuzgredni posao. Kao takovi imali su oni glavni kantorski ili školnički beneficij, a za podučavanje djece plaćala im je ili vjerska ili civilna općina u novcu“ (prema Drvoderić 2002:282).

Lea Šprajc

LITERATURA:

Bartolić, Zvonimir et al. 1995. Monografija Prelog. Prelog: Biblioteka Historia Croatica.

Drvoderić, Josip. 2002. „Florijan Andrašec – hrvatski pučki pjesnik i skladatelj crkvene i svjetovne glazbe”. U Miroslav Vuk – Croata, Hrvatske crkvene i svjetovne popijevke Florijana Andrašeca kantora u Dekanovcu u Međimurju, 279–295. Zagreb: Josip Drvoderić.

kantor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 5. 11. 2021. https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=30252.

Vuk, Miroslav. 1983. „Međimurski orguljaši: Vinko Balog”. Sveta Cecilija 53/3:55–57.